четвртак, 30. октобар 2008.

..."G" kao GEA...

Bio je dan kao i svaki drugi. Bar naizgled. Polivači su žustro vukli impregnirana creva, napeta od pritiska vode. Zauzeti pranjem ulica od ostataka noćnog života, nisu primećivali da sunce kao da nešto sporije izlazi. Kao da mu se umornom još ne ustaje iz kreveta. Od jakog šištanja vode iz mlaznica nisu primetili ni odsustvo jutarnje ptičje pesme...

Džemail se zakašlja.

„Draganče, al’ sam se, bre, umorio... više nego obično...“ – viknu.

Dragan, crven u licu i odjednom okupan od znoja, pogleda Džemaila. Ovaj je ličio na alpinistu koji se našao na vrhu Himalaja bez boce s kiseonikom.

...

Na suprotnoj strani zemaljske kugle Stiven je izlazio iz zgrade svoje, od sutra bivše, firme. Iako je ostao do kasnih sati, bio je zadovoljan što je svu papirologiju uspeo da završi. Nema više nadmenog šefa. Nema više dosadne kancelarije. Moraće malo da se pomuči da vrati kredit, koji je uzeo od banke za pokretanje privatnog biznisa, ali trenutno ga to nije previše brinulo. Od sutra je privatnik, svoj gazda, to je jedino bilo važno u ovom momentu. Zakoračivši na pločnik osetio je neverovatnu lakoću. Kao da mu cipele jedva dodiruju tlo.

„Ja sam srećan čovek...“ – pomisli.

Iznenada se sapleo o neku izbočinu... ali nije pao...

...

„Pa dobro, madre de Dios, gde su ti kitovi?!...“ – urlao je kapetan Gonzales.

Kitolovac se sporo teturao pljuskajući vodu levo i desno. Bez ulova.

„Kapetane, kao da su svi odišli duboko... mislim, u dubinu... sonar je pokazivao... „

„Nemoj da lupaš! Kitovi nisu ribe! Oni su sisari i moraju da izađu na površinu da dišu!“ – besneo je Gonzales, lupajući pesnicom o komandnu tablu. – „...šta se ovo, pobogu, dešava?!“

„...znam... znam, ali...“ – mornar je bespomoćno zurio u ekran.

Buljili su u ekran sonara, koji je jasno pokazivao ogromno jato kitova duboko, duboko pod njima i niko nije primetio koliko se gaz dramatično smanjio... Kao da je brod postao desetak tona lakši...

...

Inuk je zabezeknuto gledao u zidove svog igloa niz koje se slivala voda. Istrčao je napolje čvrsto stežući harpun u rukama. Teško dišući, gredao je kako poznati predeo lagano nestaje. Led se ubrzano topio. Nešto strašno se dešavalo, a on nije znao šta. Iznenada, iza snežne dine iskoči ogromni beli medved i ričući protrča pored njega. Inuka nije ni pogledao. Bežao je od nečega. Inuk začuđeno pogleda u tragove medveđih šapa u snegu. Bili su mnogo plići nego što bi trebalo...

...

Motor kamiona za pranje ulica se ugasi. Ilija besno udari po volanu i s teškom mukom se izvuče iz kabine. Nije ni primetio kako je lagano doskočio na asfalt, bez savijanja kolena. Pumpa je ćutala, ali voda je ipak šikljala svom snagom iz creva, kao da je cisterna pod pritiskom. Džemail pusti crevo i odskoči uplašeno desetak metara unazad... Draganče se svom snagom trudio da obuzda svoj šmrk, ali nije imao oslonca pod nogama... nije dovoljno brzo otpustio stisak i pomahnitalo crevo ga odbaci na fasadu obližnje zgrade... mlaznice su nekontrolisano mlatile okolo, dok je cisterna škripala, preteći da eksplodira... Ilija poskoči od iznenađenja i nađe se desetak metara visoko u vazduhu...

...

„...what, the fuck!...“ – Stiven iznenađeno opsova, zaletevši se unapred ispruženih ruku. Još više se začudio kad nije pao na trotoar. Zalebdeo je prema raskrsnici, dok su ga pratili papiri koji su se razleteli iz njegove aktovke...

„...kao jebeni Supermen!...“ – gledao je ispod sebe. – „...ali, ali, ništa nisam pio!!... gubim pamet!... jeste, poludeo sam!... ili sanjam!... da. da, sanjam!...“

Zgranuto je gledao kako se ispred njega, otprilike u visini prvog sprata, dva automobila sporo sudaraju... skoro kao da igraju nekakav grotesktni valcer... Tresnuo je glavom u obližnju reklamu iznad kineskog restorana. Jako ga zabole.

„...uh!!... budan sam!... onda sam definitivno poludeo... ili se nešto užasno, strašno užasno dešava...“ – pomešanih osećanja gledao je u raštrkane ljude, automobile... kako lebde okolo i lagano se uzdižu uvis, kao da su u nekom vasionskom brodu, u bestežinskom stanju, a ne na zemlji... – „...šta je sa GRAVITACIJOM???...“

...

Berger, mašinista, utrča na komandni most urlajući.

„...kapetane, kapetane, letimo... mi ne plovimo, mi LETIMO!!!...“

Njih trojica istrčaše napolje. Sva posada je nagnuta preko palube gledala negde dole. Svi su uglas vikali i mlatarali rukama. Kapetan pogleda ka površini mora i vide da su na nekih pedesetak metara iznad vode. Ništa nije shvatao. Zatečen, samo je stajao ukočeno i zurio ispred sebe. A onda počeše jedan po jedan da se odvajaju od broda i lebde svak za sebe. Samo je Berger nekako uspeo da se svojim kaišem od pantalona brzo priveže za ogradu. Ostao je da onako pun užasa i vezan leluja i mlati nogama...

Gonzales se nirno uzdizao. Glava mu je odjednom bila potpuno ispražnjena od bilo kakvih misli. Bio je svestan da se bliži kraju, ali nije doživeo da mu se „ceo život odmota kao film u glavi“, niti se molio Bogu ili bilo kome drugom, niti se u mislima opraštao od porodice. Osećao se kao čovek koji se već vratom naslonio na panj giljotine i jedino je ostalo da čeka da dželat otkači sečivo...

...

Začu se jezivo, upozoravajuće krckanje i Inuk poskoči od iznenađenja. Led pod njim puče ali Inuk ne upade u ledenu vodu, nego polete na gore. Nanišani u belinu ispod sebe i hitnu harpun svom snagom. A onda poče da se histerično smeje. Urlao je i smejao se a odjeka nije bilo...

...

Džemail je gledao u Iliju kako lebdi na pedesetak metara od njega.

„...ciglu mu cigansku, ovako li izgleda smak sveta?... biće jednom propas’ sveta, znao sam ja odavno... pričam ja, al’ nema ko da sluša!...“ – pogled mu je brzo leteo okolo hvatajući sve veći broj ljudi u vazduhu. – „...Ilijaa!...“ – zaurla – „...sam ti rek’o da će bude propas’ sveta, a?...“

„...hehehe, Džemaile, vidiš da ne lete samo Cigani u nebo... svi letimo u nebo!... Odosmo, moj Džemaile, svi u pizdu materinu!!...“ – nije ni primetio da se leđima opasno približava kablovima dalekovoda. Nogama zakači jedan kabl, drugi mu se lelujajući približi vratu. Džemail viknu da ga upozori, ali munja već sevnu...

...

Stiven nikad do sad nije razmišljao o kišnim šumama, o zaštiti kitova i foka, o globalnom zagrevanju... odjednom mu sve to nagrnu u misli. Pokušavao je da shvati šta se i zbog čega dešava. Primetio je da je sunce zašlo za horizont, ali nikako da se skroz smrači!

„...kao da je Sunce stalo... ne, Zemlja je stala... JEBEMTI, PLANETA JE PRESTALA DA SE VRTI!“ – zaurla – „...fuck!fuck!fuck!...“ – bio je besan, jarosno besan, ali nije znao na koga... da li da se ljuti na planetu ili na nešto drugo... nekog drugog... da!... nekog drugog!

„...kreteni!... idioti!... budalebudalebudalee!!... nije im dosta što truju planetu dimovima i gasovima! Nije im dosta što posekoše sve što proizvodi kiseonik! Jebale ih pare! Nije im dosta što su istrebili ko zna koliko životinjskih vrsta! Toliko toga ima na planeti da se čuva i istražuje, a oni istražuju jačine novih bombi, nova oružja!...“ – urlao je ne obazirući se na okolinu. Uostalom, niko nije obraćao pažnju na njegovo urlanje. Vazduh je bio ispunjen kakofonijom urlika, histeričnog smeha, jaukanja, preklinjanja i prokljinjanja... Neki su se tiho molili, svako svome Bogu, drugi dozivali voljene... Čulo se zavijanje pasa i mačaka... vazduh su parali krici životinja iz obližnjeg zoološkog vrta... samo se ptice nisu čule... nigde nije bilo ptica...

...

Do malopre kristalno čisto i bez oblačka, nebo je odjednom počelo da dobija neku sivkastu nijansu. Gonzales je ukočeno gledao u voljeno more. Njegova dugogodišnja ljubav je ostajala negde dole, daleko, sve dalje...Počela je da ga razdire bol u grudima. Odjednom se osećao kao odbačeni ljubavnik. Još gore, nije odbačen zbog drugog. Protiv drugog bi mogao da se bori. Odbačen je jer njegovoj ljubavnici više nije stalo! Ni do njega, ni do ikog drugog. A onda, voda je zbog smanjenog pritiska počela da ključa. Gusti pramenovi magle su izbijali iz mora. Gonzales je zaprepašćeno gledao kako se njegovo more, njegova ljubavnica, presvlači u belo. Prekrivši svu vodu dokle je oko dosezalo, magla je krenula u nezaustavljivo osvajanje kopna. Ubrzo, planeta je počela da liči na gigantsku snežnu grudvu...

...

Inuk se sada mirno osmehivao. Gledao je gore, prema nebu. Smatrao je da je već mrtav, iako je pod prstima osećao fizički dodir svoje jakne, svojih čizama. Pokušao je da pogodi prema kojoj se zvezdi kreće. Tamo negde ga čekaju roditelji. Radovao se bliskom susretu s njihovim nasmejanim licima. Ali, još više se radovao što će opet da zagrli ženu i sina koje je lavina odnela prošle godine. Nasmešen, nije obraćao pažnju na sve hladniji i ređi vazduh... Radostan, pružio je ruke ka nebu...

...

Grad je izgledao tako sitan, tamo dole.

„...he, ulice odavde uopšte ne izgledaju prljavo!...“ – odjednom je počeo da primećuje zakrivljenost horizonta. – „...stvarno je okrugla, mamu joj njenu...“ – setio se neke emisije na televiziji o padobrancima. – „...uf, bre, pa ja sam već preš’o deset kilometra... popeo sam se višlje nego onaj Monteverest... ih, što nemam gde da zabodem neku zastavicu...“ – nasmeja se Džemail. – „...e, jebiga brate, izgleda će završavam ovu predstavu... al’ ako... nije mi žao... oženio sam sina... dobio unuci... svašta sam živeo... i sa Džeja sam pio u kafanu... samo mi žao što onu Silvanu, kod Soću u kafanu, ne uvati’ za dupe!... ona mi se namešta, samo vrcka s one krigle i flaše... a ja jedem govna... oću da budem gospodin, da ne kaže: gle ga seljak, odma se ’vata...“ – sve teže je disao...

...

„...bomba!... sigurno je bomba!... tajno su isprobavali koliko jako može da eksplodira... mora da je najjača do sad... nisu smeli da je probaju nigde na moru, pa su išli pod zemlju... e, sad, komšija Piter radi u kamenolomu i kaže da svaka stena ima svoju tačku u koju ne moraš da udariš suviše jako pijukom a ona se raspadne u parčiće... sigurno su i ove budale slučajno pogodile Zemljinu slabu tačku... pa je krenula lančana reakcija ka jezgru... pa... i?... šta sad?...“ – misli su počele zbrkano i bez reda da mu lete kroz glavu. – „...ih, propustiću čas španskog... i nisam bio u onom novom restoranu, šta li imaju na meniju... su imali, su IMALI, ne - imaju... i nisam do kraja pročitao onu knjigu... kako se zvaše?... Leopard?... Leopard, mrak... ne... lov?...ko beše to napisao?... Sem?... ne... Smit... Vilbur Smit... zašto ne mogu da se sećam svega?... zašto ne mogu da se koncentrišem?... hip... hipoks... da, Džejms je pričao o tome... to osećaju piloti kad ostanu bez vazduha... taj, hipoks-šta-li-je... ne mogu...“ – suze su krenule naglo. Ali nisu išle niz obraze. Jednostavno su punile prostor oko čiju. Bolelo ga je u grudima. Strašno je bolelo.

...

Džemail se zakašlja. Kao da je imao nešto u grlu. Pokušavao je da udahne... bezuspešno...

...

Stivenu se učini da kroz zid od suza vidi neko varničenje. Udahnu još par puta i umiri se. Ukočene oči su zurile u zakrivljeni beli horizont. Odjednom, bljesnuo je najlepši izlazak sunca koje je ljudsko oko ikad videlo.

...nešto zatutnja... Veličanstvena eksplozija planete nije imala očevidaca...

...

...

(dodatak)

...

...Džemail skoči iz kreveta. Nešto je puklo napolju, auspuh, šta li... Unezvereno je pokušavao da strgne pocepanu jastučnicu s glave. Psujući, iskašljavao je perje. Nije mu bilo jasno kako je uspeo da pocepa jastuk, zarije glavu u perje i skoro da se uguši!... Poče da se priseća sna... u momentu je bio okupan hladnim znojem... poče da se trese... zatim sede na krevet, udahnu par puta duboko i umiri se. Uhvati se čvrsto za krevet, kao da želi da proveri njegovu stabilnost. Iznenada, seti se još nečeg iz sna...

„...Silvana!... platićeš mi za ovo... večeras!!...“

...

четвртак, 31. јануар 2008.

KAO KROZ MAGLU 4

Photobucket

SLAVIŠA

Interesantno je kako nas neka sitnica začas pošalje u prošlost. Slatkasti ukus u ustima Slavišu podseti na one duguljaste četvrtaste šećerne bombone umotane u sjajni papir, koje su se kao ukrasi kačile na novogodišnje jelke pre tridesetak godina. Već mu se stvorila slika pred očima kako stoji pored okićenog zimzelenog drvceta sa nekim autićem u rukama, čekajući da ga fotografišu. Blic je sevnuo i on, pre nego što se pomerio i ustupio mesto drugom detetu, skinu neprimetno jednu plavu bombonu sa jelke. Nikad mu ih nije bilo dosta.

Roditelje nije zapamtio. Odrastao je po domovima. Pojedina deca su volela da maštaju kako se odjednom pojavljuju bogati mama i tata i grabe svoje dete, ne mogavši da sakriju kajanje što su dozvolili da im beba nekad davno bude kidnapovana, a oni su je onda tražili i tražili... Slaviša nije bio takav. Nikad mu ništa slično nije prošlo kroz glavu. Lakše mu je bilo da misli o njima kao da su umrli, nego da su ga jednostavno napustili kao bebu. A domove za nezbrinutu decu je menjao zbog maltretiranja. Naime, nasilnici nikada ne napadaju druge nasilnike. Oni uvek nekako, skoro prećutno, podele teritorije ili delatnosti i među njima je uglavnom uvek sve „u redu“. Povučen, ćutljiv i miran, Slaviša je uvek bio idealan da nasilnik ispuni svoju „svrhu postojanja“. Nevolja je jedino bila u tome što je u njegovim rukama i nogama oduvek bilo previše snage i gipkosti u odnosu na uzrast. Kada bi mu dosadilo da trpi aroganciju, podlost, krađu, ismevanja, maltretiranja i udaranja, dolazilo bi do sledeće scene: nasilnik bi ostao da leži previjajući se od bolova, izvaljene vilice ili slomljene ruke a Slaviša bi bio spakovan za preseljenje u drugi dom. Jedina lepa stvar, koju je nosio u mislima iz domova, bili su novogodišnji dočeci i bombone sa ukrašenog borića. I dvoje prijatelja koje je izmislio kad je imao desetak godina da bi imao s kim da igra „ne ljuti se čoveče“, a kasnije i šah: Slavicu i Sinišu. Za razliku od ostale dece, oni su bili pristojni, kulturni, veseli i uvek spremni da ga saslušaju ili igraju se s njim. Imao je običaj i da ih ponekad provoza u svom taksiju, da im se nečim pohvali...

Kružio je okolo već par sati bez rezultata. Zaključi da je za ovu noć dosta i okrete volan lagano, skrećući u ulicu koja je vodila ka zgradi u kojoj je živeo. Stade uz ivičnjak i taman ugasi motor, kad ih ugleda u retrovizoru. Slavica i Siniša su se približavali o nečemu živo raspravljajući. Kad su se već približili sasvim uz vozilo, on otvori desna vrata.

„...Hej, pa gde si ti, srećice??...“ – skoro povika Slavica uz osmeh, koji je slomio več mnoga srca. – „...kako si znao da pričamo o tebi??“

„Pa, jedino o meni kad pričate onako mlatarate rukama!“ – odgovori Slaviša osmehom. Bilo je i drugih ljudi, koji su mu postajali... prijatni, skoro dragi, ali njih dvoje je voleo više od svog života, nesebično.

„...Eh, zaključili smo da si totalni duduk za bilo koju vrstu umetnosti...“ – reče Siniša, bacajući se na zadnje sedište.

„A na osnovu čega, moliću lepo??“ - nasmeja se Slaviša.

„Siki tvrdi da je za umetnički talenat neophodna doza... hmm, duhovnosti. A ti si tako materijalan i... „opipljiv“ u svom naučničkom dokazivanju svega i svačega, da se neke tvoje teorije opasno približavaju blasfemiji.“

„Pa jeste...“ – poče Siniša da opet mlatara rukama – „...kad si ga videla da čita nešto drugo sem tih njegovih „stručnih“ i „naučnih“ knjiga... kad si doživela da pusti mašti na volju u vezi bilo čega?? On drugo i ne radi nego vozi ovaj svoj taksi, a kad ne vozi, razrađuje svoje teorije...“

„Dobro, pa nije sve baš tako...“ – prekinu ga Slaviša.

„...Heej!!... šta ti je ovo?...“ – povika Slavica, vadeći neki papir iz pregrade za sitnice, po kojoj je kopala tražeći... nešto.

„...ma, nije ništa...“ – poče da zamuckuje Slaviša.

Slavica brzo razmota sklopljeni papir.

„Pesma!!“ – povika – „naš Slaviša piše pesme!!“ – lice joj se ozari.

„Daj da vidim!“ – viknu Siniša i zgrabi papir, pa se zavali u sedište i poče da čita na glas...




GOLIŠAVOST


Ja sam go

I zato me je lako povrediti

Izgoreti cigaretom

Ogrebati slučajno


O, mogao bih ja

Obući lepo odelo

Pa da mi svi govore: „izvolite gospodine“

I da mi niko ne napravi

Bolni plik žarom cigarete


Mogao bih se i siromašno obući

Pa da mi svi kažu: „jaooo“

Gledajući sažaljivo

I zaštitio bih se

Bar od slučajnih ogrebotina


Mogao bih se obući i kao pajac

Ili staviti na nos crvenu lopticu

I biti klovn

Pa da se svi izvrnu na leđa

Od smeha

Kad me vide

Smatrali bi me budalom

Ali me smehom niko ne bi povredio

Svaka ćuška

Gurkanje

Uvreda

Bila bi odvučena

U jedan od hiljadu

Klovnovih tajnih džepova


Svejedno,

Ne volim da se oblačim ni u pidžamu

Bojim se da bih zaspao

U pidžami ili bilo kojoj drugoj odeći

Pa bi me neko našao

I uspavanog odneo

Tamo gde ne pripadam

Misleći da sam se izgubio

I zaspao tražeći put kući


A ja bih se probudio

U stranom okruženju

Nepoznatom

Opasnom

Bio bih zbunjen i uplašen

I mislim da bih onda bio najjače

I najdublje

I najtrajnije

Povređen


Zato ne volim da se oblačim


Kad sam go

Niko me nigde ne vodi

I ne nosi...


Volim da sam

Iskreno i otvoreno

Emotivno golišav


Pravi ja.”




Svo troje zaćutaše. Siniša vrati papir sa pesmom Slavici, kojoj je suza bežala niz obraz.

„Rasplakao si me, konju jedan... osetljivi!“

„...ali, nisam...“ – pokuša Slaviša.

„Ćuti! Otkad pričam ovom ovde da ti nisi bezosećajna mašina...“

„...nisam rekao da je...“ – pokuša Siniša da se odbrani.

„Ćuti i ti!“ – viknu Slavica. – „...pustite me da...“

Slaviša pokuša da je pomiluje po kosi okrećući pogled ka Siniši, kad ga prenu lupanje po staklu levih vrata.

„Dobro jutro komšija! Nisi valjda završio za danas? Može li još samo jedna vožnja, žurim na posao?“

„O, dobro jutro doktore. Izvolite.“

„Šta to tražiš, nema ovde ničeg...“ – reče doktor Petković dok se lagano spuštao na zadnje sedište - „...hm, znam te tolike godine, a... Znaš, učinilo mi se da sam te video malopre kao da razgovaraš s nekim u praznom vozilu. Ako ne nađeš neku ženu da se brine o tebi, postaćeš uskoro kao oni moji pacijenti na brdu.“

„Ma, nešto sam... nema veze...“

Doktor se zavali u sedište a Slaviša startova automobil, uključi levi pokazivač pravca i uključi se u saobraćaj...

среда, 23. јануар 2008.

KAO KROZ MAGLU 3

Photobucket



KANARINCI



„Ne gurkaj me!... prosuću ovo“

„Kako je bilo sinoć, a?... a?...“

„...’ej, Beli, ostavi me na miru... ništa nije bilo!“

„Kako,bre, ništa?? Zoka mi se klela da Smilja „pada“ na plavušane! ...a ako ti, Žućo, nisi plavušan, ne znam ko je... k’o da ti nije samo keva Šveđanka, nego cela familija do pradede!! Ha, ha, Šved sa pedigreom!! Hahaha... „

„Samo ti zezaj!“

„A da nisi bio baš plavušan, pa nisi ukapirao njene odobravajuće i „pozivne“ signale, a?“

„Ako pod „pozivnim signalom“ podrazumevaš vodu u lice i demonstrativno okretanje leđa...“

„Zdravo momci – zacvrkuta Zoka u prolazu, noseći neke peškire - ...ej, Žućo, rekla mi Smilja da te slučajno sinoć srela u Barutani!“

Njih dvojica zaćutaše gurajući kolica sa hranom, zagledani u zgodni zadnji deo njene bele uniforme.

„Hmda... – promrmlja Žuća – i...?“

„Pa ništa, rekla je da si sladak... smor, ali sladak... sladak na onaj jadni, patetični način...“- dodade kikoćući se i bežeći iza ćoška. Promašivši je za malo, jedna krofna tresnu o suprotni zid i rasu šećer u prahu okolo. Zokin kikot i ubrzano lupkanje klompica se gubio u levom hodniku, dok su njih dvojica skretala desno ka trpezariji.

„Sad si jednog ostavio bez dezerta“ – reče Beli.

„...i to me zabole...“ – promrmlja Žuća.

Beli širom otvori vrata trpezarije, a Žuća teatralno ugura kolica unutra.

„Zdravo, društvo, ima li gladnih? – viknu nasmešeno vozeći kolica sa hranom prema stolovima po kojima su već bili raspoređeni plastični tanjiri i plastične kašike. – ko voli teleću čorbicu, a? Mara je danas nadmašila sebe...“

„Ej, Draganče, ’ajde, ručak – doviknu nasmejano Beli, prilazeći prozoru i noseći lekove. – ’ajmo jednu žutu tableticu pred ručak, ostavi te kondore na miru.“

Činilo se da ga Dragan ne čuje. Verovatno ga i nije čuo! Imao je običaj da se isključi, učauri i da za njega spoljni svet ne postoji. Imao je strahovitu moć koncentracije. Mogao je tako da kanališe pažnju da bi, usred najveće buke za vreme uličnog dočeka Nove godine, čuo samo zvuk violine, koji je jedva dopirao kroz prozor stana na sedmom spratu jedne zgrade na trgu. Trenutno je bio zaokupljen „razgovorom“ sa dvoje svojih prijatelja – parom kanarinaca, koji su mu redovno dolazili u posetu i pevali dok im je ostavljao komadiće krofni i neke mrve na prozorsku dasku. Mužjak je bio predivno jarko žut, dok je ženkica bila obučena u svetlo crveno perje. Inače kanarinci mogu da prihvate čovekovu bliskost, skoro kao papagaji. Onako „dundasti“ i skakutavi, kao da su razumeli ono što im je Dragan mislima govorio pa mu odgovarali pesmom. Nazvao ih je „Žuća“ i „Bela“, po Dragoljubu i Jovanu, bolničarima. Baš ih je u tom momentu pitao mislima zašto su nervozni. Skakutali su, cvrkutali i pogledavali dole prema bašti. Dragan pogleda dole iako je znao šta će ugledati. Među ružama je sedeo potpuno crn mačak, Mraca. Gledao je prema prozorskoj dasci i oblizivao se. Draganu prođe kroz glavu da Mraca verovatno sad žali što nema krila, pa da poleti do prvog sprata.

„...nemate zbog čega da budete nervozni – pomisli Dragan – u svakom momentu možete odleteti u nedohvat... u bezbedne plave visine...“

Dvoje cvrkutavaca su ga gledali kao da ga razumeju.

„Sem toga, znate da ne bih dozvolio nikome da vam naudi.“ – dodade sa smeškom.

Beli, priđe Draganu s leđa, a „Žuća“ i „Bela“ odlepršaše ka šumarku. Mraca, dole, frknu i poče da se polako udaljava besno uvijajući vrh repa.

„...sledeći put, sledeći put...“ – kao da se čulo njegovo gunđanje kroz brkove.

„Draganče, hajde lekić...“ – reče Beli.

Dragan uze plastičnu čašicu sa komadićem hemije umotanim u šećernu glazuru iz Jovanove ruke. Istrese tabletu na jezik i pruži ruku ka čaši sa vodom.

...

U tom trenutku, na potpuno drugom mestu, Slaviša oseti nekakav slatkasti ukus u ustima. Obliza zube i mljacnu par puta.

„Otkud ovo, odjednom?“


(nastaviće se...)

KAO KROZ MAGLU 2

Photobucket



SLAVICA



Slavica je bila milo dete. Kao jedinica rasla je okružena ljubavlju i pažnjom. Majka joj je doživela nekakve komplikacije prilikom porođaja, tako da su doktori mogli samo da konstatuju da će Slavica ostati njeno jedino rođeno dete.

Od momenta kada su je uneli u kuću, po povratku iz porodilišta bila okružena ljubavlju, ali su lagano i neprimetno, vremenom, razne obaveze počele da odvlače roditelje od kuće i neposrednu pažnju su zamenili neki drugi načini izražavanja ljubavi. Ma koliko pokušavali da je razmaze poklonima, nisu uspevali. Sve igračke i slatkiše ona je uvek nesebično nudila i delila sa drugom decom. Druga deca su naravno volela da budu u njenom društvu. Oči su im se caklile dok su grabili čokoladu ili neku igračku. Ustvari, voleli su slatkiše i igračke. I naravno da nijedno dete nije primećivalo na tom otvorenom licu da, dok daje, iskreni osmeh prate duboke, ali i nekako tužne, prelepe oči. Nadala se da će jednom da ukrsti pogled sa nekim drugarom ili drugaricom a ne da njihove razrogačene oči budu upiljene samo u slatkiš ili igračku. Naravno da niko nije primećivao da onako nasmejana i nesebična ustvari pati za bratom ili sestrom, za nekim vršnjakom ko je neće voleti samo zbog igračaka.

Kao izuzetno inteligentna i radoznala nije nikad imala problema sa školom. Učenje je doživljavala kao igru. Uvek joj je bilo malo ono što joj je učiteljica objašnjavala na času. Htela je da sazna još: kako, zašto, otkud... Ubrzo je igračke zamenila knjigama. A kako u njenoj sobi više nije bilo igračaka, tako su se isprva proredile, a zatim i prestale posete „prijatelja“. To joj, izgleda, nije puno smetalo. Imala je svoje „tvrdo ukoričene prijatelje“ koji su se direktno njoj obraćali, „gledali je u oči“, vodili sa sobom u avanture, otkrivali joj svoje tajne... I, što je najvažnije, bili su uvek tu za nju! U svako doba dana ili noći. Rano je shvatila da je najveći poklon koji može nekom da se da: svoje vreme. Taj poklon ništa materijalno ne može da zameni po vrednosti. A od kada nema igračaka, ni njeni školski drugovi nisu „imali vremena“ za nju. Zamenili su ih „papirni prijatelji“, izmaštani prijatelji, najverniji prijatelji...

Vrlo brzo je sa knjiga za malu decu prešla na „ozbiljnija“ dela. Pročitala je nekoliko knjiga za stariju decu o životima slikara i odjednom razumela ona golicanja i drhturenja ispod kože kada bi sedela zagledana u neki lep pejsaž... Bila je umetnik, slikar u duši a da toga do tada nije bila svesna. Ono što su „crtkali“ u školi nije bilo baš podsticajno za nju, ali ono što je pročitala u knjigama... kao da je razbilo katanac na nekom kovčežiću, otvorilo ga i oslobodilo sadržaj da izleti napolje.

„Neću ovo! Volela bih da imam pribor za crtanje. Ali neki ozbiljan, a ne flomastere u trideset i dve boje. I neki blok za crtanje. Sa pravim papirom za crtanje.“

Stajala je ozbiljnog lica, onako „loknasta“, dok je krupnim očima gledala zapanjene roditelje. U ispruženoj ruci je držala Barbiku, koju je upravo izvadila iz šarenog papira, kojim se umotavaju pokloni.

„Kako ne shvataju...“ - razmišljala je - „...da se odavno ne igram sa lutkama? Pa ja polazim u treći razred! Ja sam već velika!“

Naravno da je odmah dobila slikarski komplet kao da je upisala umetničku školu. U velikom paketu je bilo svega: od olovaka svih tvrdoća, od 7B do 7H, gumica, ugljena, pastela, tempera... do desetak vrsta najkvalitetnijeg papira za svaku tehniku. Novac, naravno, za njene roditelje nikada nije bio problem.

Sva srećna, istrčala je ispred kuće i počela da skicira cvet u bašti. Zatim je prešla na jedan lepo oblikovani žbun, pa na neku ptičicu na grani velikog hrasta. Iznenađujuće dobro je napredovala u tehnici. Njena učiteljica je rekla da „ima oko“, i da ima „laganu ruku“, i da „ima osećaj“... Pred zaključivanje ocena na kraju trećeg razreda, na dvočasu likovnog su dobili kao temu: proleće. Dok su ostala deca razmišljala šta da naslikaju ili se mučili sa visibabama ili ljubičicama, Slavica kao da je celog života čekala na taj dan. Smešak joj nije silazio s lica dok je od izmišljene scene u glavi stvarala sliku . Olovka u ruci je prosto letela po papiru, prateći pogled razigranih, krupnih očiju. Loknice su joj sve vreme veselo igrale oko glave. Skicirala je scenu a onda otvorila tempere...

Na kraju drugog časa, učiteljica poče da skuplja radove. Stade pored Slavice i zagleda se u sliku.

„Baš lepa slika...“ - pomisli - „...ovo mora da se urami i da ide na zid u foajeu.“

„Baš si ovo lepo naslikala, dušo. Baš ti je lep ovaj potočić... i ova livada... i lepo si naslikala, vidi se da je sunčan dan, a nema sunca na slici... hm, baš topla slika. I ovo troje dece... baš su lepo predstavljeni... i baš se lepo drže za ruke i kao da se igraju, a nigde nema igračaka... Ova curica u sredini, to si ti, dušo?“

„Jesam.“

„A ova dvojica dečaka što se s njom drže za ruke?“

„To su moja dva brata: Siniša i Slaviša.“

„Ali, dušo, ti nemaš braće... „

„Sad imam!“ – odgovori mirno Slavica.


(nastaviće se...)

KAO KROZ MAGLU 1

Photobucket




SINIŠA

Siniša je imao duge periode ćutanja. Sedeo bi mirno, zagledan u neke samo njemu znane daljine, bez obzira da li „gleda“ kroz prozor ili u zid. Dokazano je imao dečju, razigranu i bezgraničnu maštu. Njegove knjige i slikovnice za decu su bile veoma tražene.

Prvu pripovetku je objavio u školskim novinama dok je bio u četvrtom razredu osnovne škole. Bila je to neka nestvarna, vanvremenska bajka, sazdana od njegovih želja i snova. Napisana je na „pismenom iz maternjeg“ kao njegov doživljaj zadate teme: „Šta ću poželeti od deda Mraza?“. Igračke je sam pravio od drveta, papira... jer njegovi roditelji nikad nisu imali dovoljno para ni da se prehrane i da ga obuku, , a kamo li još i igračke da mu kupuju. S obzirom na to da se osećao neshvaćenim i nevoljenim, umesto igračaka, poželeo je od deda Mraza dvoje prijatelja: Slavišu i Slavicu. Smestio je zatim svo troje u nekakvu „nedođiju“ gde su se igrali svega i svačega, i gde su se njih dvoje smejali njegovim trapavim šalama i potpuno ga razumeli. I sve je to stalo na dve strane „pismenog“. Učiteljica je bila srećna što u svom razredu ima „jedno maštovito i pametno dete – budućeg pisca“ i dala je njegov pismeni zadatak školskim novinama da objave. A Siniša? On je bio jako ponosan na sebe. Drugari iz razreda kao da su počeli da ga gledaju drugim očima. Njihovo odeljenje je zbog njega postalo poznato. Ustvari, i dalje su ga izbegavali, nisu se baš previše družili s njim, ali su ga gledali „drugim očima“.

Ubrzo je primetio da mala deca vole da se druže s njim za razliku od njegovih vršnjaka. Kao da je postojala neka nevidljiva granica na napunjenih devet – deset godina. Oni ispod te granice su ga smatrali zanimljivim, smešnim, pametnim... A za starije od te granice je bio dosadan, uobražen, čudan i ne baš poželjan za igru i rođendanske žurke. Umelo je to baš da boli ponekad, ali ga je istovremeno teralo da mašta i dalje i da piše.

Prva zvanično objavljena knjiga pripovedaka za decu bila je „Vesela i šarena iznenađenja“. U izlozima knjižara se pojavila dok je završavao gimnaziju. Treba li naglašavati da je bio „jezički smer“? Njegov profesor književnosti Jovan Đ. Milosavljević se vrlo pohvalno izrazio o knjizi u predgovoru. Lokalne novine su objavile par afirmativnih članaka. Siniša je pamtio izveštaj lokalne televizije sa sajma knjiga te godine kada su „Vesela i šarena iznenađenja“ doživela premijeru i odmah postala „bestseler“.

„...dobro veče dragi gledaoci, sa nama je gospodin Jovan Milosavljević, koji...“

„...khm, profesor Jovan Đ. Milosavljević!“

„...izvinjavam se, profesore,... sa nama je gospodin Jovan Đ. Milosavljević, profesor koji je, ako tako mogu da kažem, otkrio pisca u našem Siniši i učinio ga poznatim. Profesore, šta našim gledaocima možete da kažete o Siniši i njegovom delu?...“

„...khm... paaaa, Sinišu sam zapazio još na prvoj godini. U njegovim pismenim sastavima je bilo neke razigranosti, ali i dubine, simbolizma... mmmm... umeo je da izrazi taj neki osećaj, emociju... onu koju oseća malo dete, a opet tako zrelu i odgovornu... „

„Ljigavci!“ – bilo je jedino što je prošlo Siniši kroz glavu dok je gledao snimak.

I pored određene popularnosti, i dalje je bio uglavnom usamljen i ne baš shvaćen od „svoje generacije“ i starijih. Nijednom nije pozvan na „godišnjicu mature“. A verovatno ne bi ni otišao i da su ga zvali. Odavno je shvatio da su one „druge oči“ bila zavist i prezir.

Jedini koji su ga pratili i podržavali i posle fakulteta, koji su mu bili drugari, bili su par godina stariji Slaviša, njegov najveći kritičar, i nešto mlađa Slavica, koja ga je prosto obožavala.



Nastaviće se...



(svaka sličnost sa stvarnim imenima i događajima je nenamerna!)